Tijekom svoje bogate karijere arhitekt i produkt-dizajner Alvar Aalto uz svakodnevne je predmete napravio i nekoliko dosta različitih i nadasve posebnih djela: drvene i kamene zidne reljefe, slike, nadgrobne spomenike kolegama te veliki lijevani spomenik posvećen bitkama kod Suomussalmija iz Drugoga svjetskog rata. Ipak, projekt koji je Aalto možda najviše volio i na koji je, sudeći po količini crteža koji se čuvaju u arhivu, utrošio mnogo radnoga vremena bilo je oblikovanje vlastite motorne brodice početkom pedesetih.
Čin prvi. Alvar Aalto rođen je u mjestu Kuortane na zapadnoj obali Finske gdje se nalazi relativno malo jezera. Obitelj je tamo živjela do njegove pete godine, nakon čega su se preselili u Alajärvi, a nakon toga u Jyväskyläu. Priča kaže da obitelj Aalto čak ni u Jyväskyläu nije imala motornu brodicu, iako se ovaj grad nalazi na području Finske koje je bogato jezerima. Naime, obitelji državnih službenika poput obitelji Aalto obično su posjedovale vlastitu brodicu.
Čin drugi. Kad je Aaltu početkom 1949. umrla prva supruga Aino, napustio je profesorski posao na MIT-u te se iz Sjedinjenih Država vratio u Helsinki, u kojemu je njegov ured vrlo aktivno djelovao još od svršetka Drugoga svjetskog rata. Godine 1952. oženio se arhitekticom Elsom (Elissom) Mäkiniemi. Par je izgradio ljetnikovac na otoku Muuratsalo, u blizini Jyväskyläa, do kojega pedesetih godina još nisu bile izgrađene ceste. Muuratsalo se nalazi u neposrednoj blizini Säynätsaloa, u kojemu je Aalto tada imao značajno gradilište vijećnice koja je trebala biti dovršena početkom pedesetih. Aaltov ljetnikovac, građevina poznata kao Eksperimentalna kuća, dovršen je 1953. Bilo je to i pravo vrijeme za nabavu brodice kojom bi se moglo ploviti do otoka. Brodicu je Aalto odlučio dizajnirati sam.
Čin treći. Aalto je dizajnirao vrlo brzu brodicu koja bi, poput desantne brodice, omogućila uplovljavanje na samu obalu, iako je na Muuratsalou postojalo malo pristanište (lučica) izgrađeno upravo za nju. Prema povjesničaru Göranu Schildtu, autoru Aaltove biografije, brodica je trebala služiti samo za prijevoz prijatelja u Šangri-la. Straga je imala kabinu, a na prednjem dijelu bila je otvorena paluba obrubljena tapeciranim klupama. Rubovi škrinje za sjedenje podignuti su kako se osobe koje na njoj sjede ne bi smočile. Brodica je bila dugačka 10,2 metara i široka 2,6 metra. Aalto ju je nazvao Nemo propheta in patria. Gradnja brodice ravnih stijenki od borovih dasaka (stično spojenih) počela je u Säynätsalou u kasnu jesen 1954. Prilikom porinuća brodice u proljeće, stični su spojevi brodice uzrokovali velike probleme: kada su se daske osušile, voda je ulazila u brodicu. Brodica je bila vrlo pažljivo i detaljno izrađena od hrasta i mahagonija. Motor, smješten u sredini, koji je Aalto navodno prokrijumčario iz Sjedinjenih Država, bio je Scripps Marine Engine od 96 konjskih snaga, a njegove potrebe za energijom ispunjavala su dva ugrađena 150-litarska spremnika za benzin. Težak motor i smještaj spremnika za benzin uzrokovali su podizanje prove brodice u gotovo uspravan položaj pa je u praksi njome bilo vrlo teško upravljati. Unatoč tome, svojevremno je to navodno bila najbrža motorna brodica na jezeru Päijänne. Osim toga, u dubinama je proizvodila velike valove. Iz tih je razloga brodica prvenstveno korištena za prevaljivanje relativno kratkih udaljenosti između Säynätsaloa i Muuratsaloa. S druge strane, može se reći da je Nemo bio ispred svojega vremena. Proizvodnja brodova sa sličnim kabinama na stražnjem dijelu počela je, naime, tek dvadesetak godina kasnije.
Čin četvrti. I Aalto i njegova supruga Elissa umrli su – Alvar 1976., a Elissa 1994. Prema Muuratsalou u međuvremenu je izgrađen betonski most. Nemo je nekorišten stajao u nepraktičnom i ružnom drveno-akrilnom izlogu u Jyväskyläu, u pristaništu Juurikkasaari. Odlučeno je da se organizira međunarodni natječaj za studente arhitekture s ciljem pronalaska odgovarajućeg rješenja za pohranu brodice u blizini eksperimentalnog ljetnikovca. Članovi žirija bili su, na primjer, australski arhitekt Glenn Murcutt te finski profesor Juhani Pallasmaa, a na natječaj je pristiglo oko 220 radova iz cijeloga svijeta. Sivo spremište za brodicu od ariša realizirano je nekoliko godina kasnije prema nacrtima danskih studentica arhitekture Claudije Schulz i Anne-Mette Krolmark. Njihovo spremište za brodicu uvršteno je u veliku knjigu svjetske arhitekture koju je izdao Phaidon.
Čin peti. Iako je brodica bila prilično dobro konzervirana, tijekom godina dosta je propala te joj je bila potrebna sveobuhvatna obnova. Zaklada Alvara Aalta odlučila je 2012. obnoviti Nemo propheta in patria te je sa sadašnje lokacije na otvorenom trajno premjestiti najvjerojatnije u Forum Marinum, pomorski centar u Turkuu. Tamo bi mogla stajati uz Daphne, legendarnu jedrilicu Görana Schildta. Plovidba brodice se nastavlja.